O meni
Moji tumblri

17.02.2014.

Rastanak i nada.

Zašto ljudi odlaze? Šta pronalaze u rastanku, kada poslije tog rastanka ostaje samo praznina, koja se ispunjava bolom, čežnjom i tugom? Ima nešto čudno u ljudima, borimo se sami protiv sebe. Ta borba je najteža, ali kada se uspijemo izboriti protiv sebe, tek se onda možemo nazvati pobjednicima. Borimo se protiv svojih emocija, svoga srca i svoga razuma. Kako se boriti protiv nečega sto vlada tobom? Nemamo kontrolu nad svojim razumom, razum ima kontrolu nad nama. Nema načina da to promijenimo, nema načina da pobjegnemo od razuma, niti da ga pobijedimo,ali zašto onda to uporno pokušavamo? Tvrdoglavi smo mi, ljudi, uvijek pokušavamo nemoguće, ne odustajemo lahko od toga. To je sastavni dio naše psihe. Ljudi odlaze, na to se moramo naviknuti, ali zašto odlaze tako brzo ne ostavljajući mjesta za oproštaj? Da mogu vratiti vrijeme, rado bih. Samo da se oprostim sa ljudima koji mi za to nisu dali vremena nego su jednostavno nestali poput prašine na staroj polici. Željela bih da se pozdravim sa onim koji su mi značili mnogo, sa onima koji su mi značili malo, i sa onima koji mi nisu značili. Samo želim da se oprostim jer mrzim kad ljudi samo tako nestanu, čas su tu, a već u slijedećem trenutku nisu. Otišli su kada sam se najmanje nadala. Zašto govore da oni koji odu iz naših života nisu ni trebali dospjeti u budućnost? Koja je onda svrha njihovog dolaska u naše živote? Samo dođu i odu.. bez razloga? Nemoguće. Svi su oni dio neke naše životne priče, neki likovi bez kojih bi ta priča bila prazna. Željela bih da lahko mogu zaboraviti one koji su otišli, ali ne mogu, ne želim. Jako se vezujem za ljude. Ne znam zašto to činim. Shvatila sam da svi jednom moraju otići, ali ja se opet nastavljam čvrsto vezivati za njih. Ne smatram da je to lose, ali jako mi je teško pustiti da neko samo tek tako odšeta iz mog života. Svima je teško ako im ta osoba znači, a mene napuštaju baš one koje znače najviše i koje su mi najpotrebnije. Na kraju krajeva, ne bi nas ni pogodilo od strane nekog ko nam ništa ne znaci, zar ne? Te osobe iako vise nisu dio mog života, one uvijek ostaju u mome srcu, zaključane, zauvijek, i to mjesto nikada ne napuštaju. Ne bih ni dopustila da se to desi. Nakon tog konačnog odlaska preostaje samo čekati, možda će se te osobe nekada i vratiti. Možda je njihov odlazak samo test ljubavi prema njima, ali zašto to onda čine, da li shvataju koliko to boli? Ali bez obzira na tu bol ostajem uspravna i nasmijana, ne predajem se. Ne posustajem pred iskušenjima. Nikada. Zato ću uvijek živjeti sa nadom da će se te osobe vratiti, sa nadom i osmijehom na licu. Za neke osobe možemo pronaći zamjenu, ali postoje i one posobne, nezamjenljive osobe na čije mjesto niko i nikada neće moći doći. Uzalud je tražiti zamjenu za one koji su jedinstveni. Nikada nećemo moći pronaći nikog ni blizu tih osoba. Nikada ne bih ni dopustila da neko zauzme njihovo mjesto. Uvijek ostaje samo nada... Nada koja sve nas drži u životu.

13.02.2014.

trenutne misli

Sanjala sam nas noćas, mene i njega, šetali smo ulicom, među masom ljudi, zagrljeni. Nismo obraćali pažnju ni na šta, u toj masi ljudi postojali smo samo nas dvoje. Bilo je tako lijepo. U snovima sam često sretna, s njim, a na javi nas dvoje smo potpuni 'stranci'. Htjela bih znati njegovo mišljenje o tome, ali nemam dovoljno hrabrosti za to pitanje. Ne znam kako bih reagovala na njegov odgovor. Često pišem tekstove posvećene njemu, tako je i jučer nastao jedan, kažu oni koji su pročitali imam dara za pisanje, ali samo o ljubavi, valjda je to zato što se samo u toj temi pronalazim. Trenutno mi je život kaos. Pokušavam dobro započeti drugo polugodište, ali ne mogu jer kada god uzmem knjigu da 'učim' on se nepozvan počne vrzmati po mojim mislima. Pitam se misli li on na mene, pomisli li bar nekad na budalu koja ga voli više od svih. U školi nam se često pogledi sretnu i svi primijete osmjehe na našim licima. Neki znak? Možda. Ali ne volim da se nadam. Bolje je da se iznenadim nego da se razočaram. Zar ne?